Bliznec je vrlo staro naselje. Najprije je pripadalo Medvedgradu,
a sredinom 13. st. Bela IV ga daruje dominikancima (tada se zvao
Blizna). Na potoku Bliznecu nekad je bila mlinarska kolonija
gdje se vodeničarski zanat njegovao iz generacije u generaciju.
Lugarnica
Bliznec
Pored potoka Bliznec, kao zadnja kuća uz sljemensku cestu
gdje počinje jaki uspon prema vrhu, nalazi se lugarnica Bliznec,
u kojoj je sjedište Javne ustanove «Park prirode Medvednica».
Uz nju se nalazi kapelica Majka Božja od Puta, sakralni
objekt spontano nastao na početku puta.
Pilana
Bliznec
Ispod lugarnice Bliznec, uz nekadašnju gradsku mitnicu,
sagrađena je 1898. god. pilana koja je nekoliko puta bila obnovljena,
sve dok nije propala za vrijeme II svjetskog rata. Služila je
za proizvodnju tačaka. Šumarija Zagreb obnovila ju je 1992. god.
u obliku malog muzeja koji sadržava turbinu, dva venecijanska
drvena gatera, stroj za obrezivanje piljene građe i stroj za
brušenje pila, a okolicu uredila kao prostor za odmor i učenje.
Šumska
staza Bliznec
2001. godine Javna ustanova «Park prirode Medvednica»
pokrenula je inicijativu, ishodila potrebnu dokumentaciju, te
uz pomoć partnera «Hrvatske šume» i «VIP-neta», izgradila prvu
poučnu stazu u Hrvatskoj koja je u potpunosti, izvedbom i sadržajima,
prilagođena osobama sa svim vrstama invaliditeta. Staza prati
tok potoka Bliznec na Sljemenskoj cesti, na dijelu ceste između
skretanja za Žičaru i pilane Bliznec. Vrijednost realiziranog
projekta prepoznala je cijela hrvatska javnost, te je za to postignuće
Javna ustanova 2002. godine nagrađena nagradom Ministarstva zaštite
okoliša i prostornog uređenja za dostignuća na području zaštite
okoliša.
Brestovac
Brestovac, nekadašnji sanatorij za liječenje tuberkuloze, sagradila
je okružna blagajna za osiguranje radnika u Zagrebu u godinama
1907-1908 na zemljištu poklonjenom od grofa Miroslava Kulmera.
Južna prisoina strana, 846m visine, idealan položaj u sredini
prostranih šuma, učinili su, da je taj, onda jedini naš sanatorij
za liječenje tuberkuloze, doskora postao glasovit. U početku
zamišljen u malom opsegu, doskora je postao premalen za veliki
broj pacijenata, tako da su ga u dva maha morali proširivati.
Sam sanatorij bio je najmodernije opremljen. Ravnatelj sanatorija
dugo godina je bio dr. Milivoj Dežman poznat po svojoj velikoj
ljubavi prema Ljerki Šram koja se ondje liječila.
1968. godine, zbog novih uvjeta u zdravstvenoj službi i novog
načina liječenja tuberkuloze, bolnica je rasformirana, te ubrzo
devastirana.
Činovnička livada
Dobila je ime po Činovničkom domu, današnjem domu «Željezničar»
koji je bio sagrađen 1928. kao dom gradskih činovnika Zagreba,
i koji se nalazi ispod livade, na raskrižju sljemenske ceste.
Ispod livade, kod ugostiteljskog objekta «Stara lugarnica» gdje
se nekad nalazio stari Tomislavov dom (izgorio 1934.), nalazi
se izvor. Preko livade vodi skijaška trasa «Bijeli spust», te
zimi ovdje ima mnogo skijaša i sanjkaša.
Francuski rudnici
Francuski rudnici ostatak su rudarskog
pothvata koji je francuski grof Henrik Carion započeo nakon dolaska
u ove krajeve poslije francuske revolucije. Carion je živio u
Gornjoj Bistri, u dvorcu grofova Oršić. Mnogo je novaca uložio
u istraživačke radove na iskapanju galenita, na izgradnju puta
od Gornje Bistre do radilišta, te na podizanje rudarske kolonije.
No, u rudnicima je bila premala količina srebra, te je cijeli
pothvat propao. S vremenom je rudnik propadao, zidovi su se urušili,
a 1954. god. rudnik je ponovno otkrio Vlado Horvat. Danas Francuski
rudnici nisu prilagođeni za ulazak osoba koje nisu posebno obučene.
Gorsko zrcalo
Stijena Gorsko zrcalo nalazi se u neposrednoj blizini spoja
Starog i Novog potoka, izvorišnih sastanaka potoka Trnave jugozapadno
od kote Ravno (550 m). Gorsko zrcalo je otvorena, vertikalna,
ravna rasjedna ploha visoka oko 20 m i široka oko 10 m. Kosi
urezi na stijeni (strije) ukazuju da su se u geološkoj prošlosti
stijene duž ovog loma pomicale u desno. Danas Gorsko zrcalo služi
zagrebačkim alpinistima i speleolozima za vježbe i pripreme za
uspone.
Horvatove stube
Vladimir Horvat, novinar, publicist, nakladnik, fotograf i planinar,
te zaljubljenik u Medvednicu, od 1946. do 1953. izgradio je 500
kamenih stuba u tada nepristupačnom djelu Medvednice. Ovo je
područje osobito zanimljivo zbog raznolikih kraških oblika u
vapnenačkom terenu. Osim špilja i jama, tu ima voda ponornica,
stijena, ponikava i škrapa, tako da posjetitelj može sebi dočarati
raznolikost i zanimljivost kraške prirode. Horvatove stube bez
sumnje su najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom
rukom.
Horvatove stube nalaze se ispod hotela «Janica» i Rauchove lugarnice.
Visinska razlika između prve i posljednje stepenice je 103 m,
a njihova vodoravna udaljenost je oko 300 m. Silaskom niz stube
proći ćemo pored Patuljkove špiljice, vidikovca s malim odmorištem
odakle se pruža pogled na susjedne brežuljke i dio Hrvatskog
zagorja s najbližim naseljem Pila, kamena nazvanog Moj naklon,
Tisinog ponora, špilje Medvednice, Male pećine, te doći do obale
potoka Bistri jarek gdje je odmorište «Srnec». Svaka 50-a stepenica
označena je brojem da izletnik zna prijeđeni put.
Kameni svatovi
Kameni svatovi su slikovite dolomitne
stijene na zapadnom obronku Medvednice koje je narod nazvao
«Zakletim svatovima» i o njima ispleo niz priča.
Planinari su ih nazvali Kameni svatovi
prema poznatoj pjesmi hrvatskog književnika Augusta Šenoe. Dižu
se oko 400 m visoko nad cestom iznad sela Jablanovec, a njihovo
golo tjeme dobro je vidljivo čak iz Samobora. Kamena glavica
na njihovom vrhu najljepši je vidikovac na cijeloj Medvednici.
Odavde se pruža prekrasan pogled na Hrvatsko zagorje, Samoborsko
gorje, Žumberak, a za jasnih dana mogu se vidjeti Triglav i Kamničke
Alpe.
Kapelica Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata ili Sljemenska
kapelica
Sagrađena je 1932. godine zaslugom isusovca Josipa Milera, a
prema nacrtu arhitekta Jurja Denzlera. Kapelica je sagrađena
u čast 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva i 1300. godišnjice
pokrštenja Hrvata. Strop crkve izgrađen je od slavonske hrastovine
i podijeljen je na 49 polja od kojih 39 prikazuju grbove hrvatskih
gradova i zemalja. Unutrašnjost kapele uredili su poznati hrvatski
kipari i slikari Vanja Radauš, Josip Turkalj, Radoje Hudolin
i Mirko Stupica.
Kapelica Marija Snježna
Zavjetna gotska kapelica župe u Čučerju. Nešto niže, s druge
strane puta, nalazila se stara kapelica kojoj se danas jedva
razaznaju temelji. Ispod puta, u maloj špiljici je izvor pitke
vode. Iznad kapelice je vrh Stražnjec (628 m) s jednom od najslikovitijih
stijena Medvednice s čijeg se vrha pruža vrlo lijepi pogled.
Kapelica Sv. Jakob
Kapelica Sv. Jakoba, nalazi se na vrhu Velikog Plazura, na nadmorskoj
visini od 869 m. Građena je u klasicističkom stilu. Nekada se
na tom istom mjestu nalazila molitvena drvena kapelica Sv. Barbare,
koja je kasnije izgorjela u požaru. U njoj su se molili rudari
koji su u srednjem vijeku radili u Rudniku Zrinski. Vjerojatno
je sagrađena prije propasti Medvedgrada, što znači prije nešto
više od 400 godina. Taj lokalitet i danas ima privlačnu snagu
zbog estetskih razloga i vidika prema Zagrebu i Posavini.
Kapelica Sv. Martina
Smještena je kod Podsuseda, blizu Sutinskih vrela. Pored kapelice
je stijena – ostaci špilje u kojoj je, po narodnoj predaji, živio
Sv. Martin Pustinjak (velika pećina je uništena u 19. st. kada
je tu otvoren kamenolom). Spominje se u poveljama iz 1209. i
1287. godine, ali je vjerojatno postojala davno prije. Obnovljena
je 1900. godine. Povjesničar Ivan Tkalčić misli da se radi o
istom Martinu kojega u svojim zapisima spominje bizantski car
Konstantin Porfirogenet, prema čijim zapisima je Martin u vrijeme
kneza Trpimira (prva pol. X st.) došao iz Franačke u ime pape
da isposluje da Hrvati neće ratom ometati svoje susjede.
Kapela sv. Martina zaštićeno je kulturno dobro (Z-0718 / Narodne
novine br. 63/03).
Kraljičin zdenac
Kraljičin zdenac, koji se nalazi na
nadmorskoj visini od 529 m, jedan je od najjačih izvora potoka
Kraljevac (u donjem dijelu toka zove se Medveščak). Ime mu potječe
od legendarne Crne kraljice, vjerojatno Barbare Celjske, druge
žene kralja Sigismunda, koja je u prvoj polovini 15. stoljeća
ovdje imala svoj majur. Prije I svjetskog rata grof Kulmer iz
Šestina podigao je lugarnicu, a ispod nje ribogojilište za pastrve.
Izvor je od davnina popularno zagrebačko izletište. Temperatura
vode u izvoru je 10°C. Uz njega
se nalazi ugostiteljski objekt, a prilaz mu je omogućen Poučnom
stazom Miroslavec koja počinje kod «Šestinskog lagvića»
Leustekov put
Leustekov put nazvan je prema idejnom začetniku, gradskom šumaru
ing. Albinu Leusteku koji je ovom stazom htio izletnicima dati
najugodniji i kratki prilaz Sljemenu. Put vodi iz doline potoka
Gračanca i zapadnim obronkom Rebra, te preko Adolfovca izbija
na Dom željezničara. Uz Leustekov put «Šumarija Zagreb» je postavila
table fitocenološkog sadržaja.
Medvedgrad
U 13. stoljeću kada je građen Medvedgrad, u Hrvatskoj je najznačajniji
događaj bio provala Tatara koji su ove prostore poharali i ostavili
dubok trag u pamćenju onodobnog stanovništva.
Medvedgrad, utvrđeni plemićki grad, pripadao je sustavu utvrda
koje su trebale osigurati i spriječiti još jedno katastrofalno
haranje tatarskih konjaničkih hordi. Sagrađen je na brdu Mali
Plazur. Medvedgrad je izgrađen u vrlo kratkom vremenu i ističe
se kvalitetom gradnje. Visoka umjetnička izvedbena razina i kvaliteta
gradnje svjedoče o bogatom naručitelju.
Oko gradnje Medvedgrada stručna literatura bilježi niz nedoumica,
no sigurno je kako je 1254. godine burg bio potpuno dovršen.
Poticaj za izgradnju dao je papa Inocent IV, a u to vrijeme biskup
na Kaptolu bio je Filip, čovjek osobita kraljeva povjerenja i
veliki graditelj.
Premda je bio kraljevski uređen i snažno utvrđen- s dvostrukim
bedemima, opkopom, branič kulama, cisternom, kapelom i palasom-Medvedgrad
nikada nije pružio utočište kralju i nikada nije bio opsjedan.
Najvrjednijom se građevinom smatra oktogonalna kapelica sv. Filipa
i Jakova s kamenim uglovima, rozetama, romaničkim portalom visokim
3 metra. Mijenjao je razne gospodare: od hrvatsko-ugarskih kraljeva
i zagrebačkih biskupa, do velikaša i kanonika. Bili su to: herceg
Koloman, Babonići, ban Mikac, kralj Žigmund, biskup Eberhard,
grofovi Celjski, kralj Matija Korvin, herceg Ivaniš Korvin, Juraj
Branderbuški, Nikola Zrinski i posljednji mu gospodari-Gregorijanci.
Vlastelinstvo je živjelo od posjeda u podnožju Medvednice (Šestine,
Blizna, Dedići itd.). Gregorijanci su, kao posljednji stanovnici,
ali ne i vlasnici, Medvedgrad napustili i preselili se u novoizgrađenu
kuriju u Šestinama neposredno prije potresa koji je ovo područje
zadesio 1590. godine. Medvedgrad više nikada nije obnavljan iz
razloga što su nove društvene prilike umanjile njegov strateški
značaj, ali i stoga što je izmijenjena i kultura stanovanja.
Novi načini gradnje i stilovi u arhitekturi, te zahtjevi u pogledu
poimanja udobnosti življenja, stanovanje na Medvedgradu učinili
su nepotrebnim i neudobnim, a njegovu obnovu neopravdanom.
1974. godine započela su istraživanja i konzerviranje zidova,
te rekonstrukcija pojedinih dijelova. U sklopu Medvedgrada nalazi
se skulptura akademskog kipara Kuzme Kovačića-Oltar domovine.
Muzej seljačkih buna u dvorcu Gornja Stubica
Na položaju današnjeg dvorca Gornja Stubica prije se nalazila
srednjovjekovna utvrda iz 13. st. Pokraj ruševina, čiji su temelji
vidljivi i danas u dvorištu dvorca, istaknuti ratnik, general,
predsjednik Banskog stola i župan - Grof Krsto II Oršić, izgradio
je 1756. godine barokni dvorac. Dvorska kapela proteže se kroz
obje etaže. Ulaz u kapelu je u prizemlju dok se na pjevalište
(kasnije dograđeno) ulazi s kata. Kapela je ukrašena iluzionističkim
freskama i baroknim oltarom koji nosi sliku Sv. Franje Ksaverskog.
Dvorac nije imao perivoj što potvrđuje katastarska karta iz 1861,
na kojoj nije ucrtan perivoj, a nema niti nikakvih tragova oko
dvorca koji bi upućivali na postojanje perivoja. Dvorcu je vodila
prilazna aleja od divljih kestena od kojeg je očuvano nekoliko
stabala. Posljednji Oršići dvorac su napustili 1924. godine.
Dvorac pripada I spomeničkoj kategoriji. 1973. g. pretvoren
je u Muzej seljačkih buna, a iste godine izgrađen je i park po
nacrtima Dragutina Kiša. Muzej je osnovan i otvoren za javnost
povodom obilježavanja 400. godišnjice velike Seljačke bune iz
1573. godine.
Ponikve
Ponikve su prostrani travnati kompleks na 500 m n.v. u jugozapadnom
dijelu Medvednice poznatom po brojnim krškim oblicima. Dno mu
se lagano spušta od sjevernog prema južnom rubu. Dokaz krškog
porijekla ove udoline su i gorski potočići koji poniru na zapadnoj
strani u šumi. Na istočnoj strani izvire i Jambrišakovo vrelo
iz jedne kratke špilje. Voda koja na Ponikvama ponire je ista
koju nalazimo u špilji Veternici. Dio polja je obrađen, a travnjaci
su u proljeće ukrašeni raznovrsnim cvijećem. Tu nalazimo četiri
vrste zakonom zaštićenih orhideja u Hrvatskoj: vratiželja, dugolisna
naglavica, crvena naglavica i bijela naglavica.
Ponikve se prvi put spominju u povijesti god. 1328. kao međaš
posjeda zagrebačkog Kaptola, a god. 1367. nalazimo Ponikve u
posjedu plemena Ača, tada zemljište pusto i bez stanovnika, što
nam daje naslućivati, da je nekada na Ponikvama bilo naselje,
koje je kasnije, zbog nepoznatih razloga napušteno.
Zbog blizine ceste (Zelena magistrala), Ponikve se često posjećuju,
pa su nažalost izložene jakom zagađivanju, posebno od vreća smeća
koje se ostavljaju uz cestu, iako ih komunalna služba ne odvozi.
To posebno loše utječe na podzemne vodene tokove.
Rudnik Zrinski
200 m jugozapadno od PD «Grafičar» u šumi, na visini od 830
m, nalaze se ostaci srednjovjekovnog rudnika olovno-cinkove rude,
po kojem je okolni prostor dobio ime Rudarski vrt. Olovno-cinkova
ruda najobilnije sadrži mineral olovni sjajnik ili galenit koji
u sebi sadrži srebro kao primjesu.
Javna ustanova «Park prirode Medvednica» rudnik je uredila
i osposobila za posjećivanje, te ga otvorila za javnost na dan
Sv. Barbare, zaštitnice rudara, 04. 12. 2004. godine
(vidi Ponudu
parka: rudnik
Zrinski).
Kralj Matija Korvin dodijelio je 1463. godine grofu Petru Zrinskom
kraljevsku rudarsku povlasticu koja njemu i njegovu potomstvu
omogućava da na svim svojim posjedima otvore rudnike zlata, srebra
i drugih kovina. Potomak Petra Zrinskog, Nikola, potpisuje 1527.
godine ugovor sa Zagrepčanima koji im daje pravo na rudarenje.
Tada otpočinje povijest rudarstva u Rudniku Zrinski. Višegodišnjim
radom mnogih rudara nastalo je oko 150 metara hodnika kojima
danas možete prošetati.
Susedgrad
Susedgrad, koji se nalazi na zapadnom dijelu Medvednice, vjerojatno
je sagrađen u 13. st., kao utvrda na putu iz Slovenije u Hrvatsku,
nad Savom, gdje je nekad bio brodski prijelaz. Vlasnici grada
bili su sa malim prekidima gotovo kroz cijeli srednji vijek članovi
mađarskoga plemena Ača. Na kratko vrijeme gradom su gospodarili
i Zrinski. God. 1564. Franjo Tahi prevarom se domogao grada.
Pravi vlasnici, porodica Heming podigli su protiv njega veliku
parnicu, koju su izgubili iako su bili u pravu. U svome bijesu
pobunili su protiv Tahoija kmetove, i tako prouzročili seljačku
bunu na čelu sa Matijom Gubcem. Baš pod Susedgradom budu seljaci
god. 1573 masovno poraženi, a vođe pohvatane. Kasnije je grad
pripao obitelji Malakoci, a u 17. stoljeću opsjedali su ga za
ustanka seljaci, te su ga zauzeli, zapalili i potpuno opustošili.
Šestine
Šestine, nekoć lijepo seoce na području Medvednice, danas je
prigradsko naselje i sastavni dio Zagreba. Usred naselja je župna
crkva s grobljem gdje se nalazi i grob Ante Starčevića sa spomenikom
kipara Ivana Rendića. Pored sela nekoć se nalazio Kulmerov dvorac
na nadmorskoj visini na 333 m, od kojeg su nakon II svjetskog
rata ostale samo ruševine. Sagradio ga je Stjepko Gregorijanec,
vlasnik Medvedgrada, prije 400 godina, a kasniji vlasnici bili
su mu Zrinski, Čikulini, Sermaži i na kraju Kulmeri.
Šumarev grob
Šumarev grob je stijena i izvor s lijepom okolicom gdje je šumar
Albin Leustek za života odredio da bude pokopan. Kako gradske
vlasti to nisu dozvolile pokopan je na groblju u Šestinama. Uređena
je pristupna staza, a lakim usponom brzo se dođe i do pl. doma
«Runolist». Malo ispod stijene, nalazi se jezerce «Tigrovo oko»
napravljeno 1994. branom na potoku, nazvano po pripadnicima Prve
brigade Gorskog zdruga «Tigrovima» koji su za vrijeme domovinskog
rata imali sjedište u pl. domu «Runolist».
Šumarske jaslice
Uz Sljemensku lugarnicu svaki Božić postavljaju se šumarske
jaslice. One su uvrštene u katalog jaslica u Veroni. Prema ideji
šumara inženjera Herberta Krauthackera izradio ih je akademski
kipar Željko Belić.
Veternica
Špilja Veternica, jedinstveni primjer krškog reljefa na Medvednici,
zaštićena je 1979. godine kao geomorfološki spomenik prirode.
Smještena je na jugozapadnom dijelu Medvednice, udaljena samo
devet kilometara od centra Zagreba. Sa 7100 m ukupne dužine svih
kanala, Veternica je četvrta špilja u Hrvatskoj. Glavni kanal
dugačak je 2600 m, od čega je prvih 380 m elektrificirano i uređeno
za turistički obilazak.
Veternica predstavlja izuzetno značajan paleontološki i arheološki
lokalitet. Jedno je od najbogatijih nalazišta špiljskog medvjeda
( Ursus spelaeus ) te druge pleistocenske faune (kirhberški
nosorog, golemi jelen, leopard, spiljski lav itd.). U spilji
su nađeni ostaci ognjišta i brojni artefakti (kameno oruđe i
oružje) koje je pripadalo suvremenicima krapinskog neandertalskog
pračovjeka, čija starost je utvrđena na oko 40 000 godina. Špilja
Veternica služila je paleolitičkom lovcima kao sklonište ili
boravište. U mlađim naslagama Veternice (neolitik, brončano doba)
nađeno je nekoliko dobro očuvanih lubanja vrste Homo sapiens
sapiens , te fragmenti keramike i zemljanih posuda, ukrasa
itd. što svjedoči o postojanju «grobnice iz neolitika». Isto
tako, nađeni su neki predmeti iz rimskog doba (svjetiljka uljanica,
kopča rimskog vojnika, novčići).
1950. godine planinari i speleolozi planinarskog društva Željezničar
uređuju prvi dio špilje radi lakše prohodnosti i postavljaju
se vrata na ulazu. Prvobitna vrata su nakon par godina razvaljena
i zatim se postavljanju druga koja se i danas nalaze na ulazu
u glavni kanal špilje. Do trenutka dok nisu bila postavljena
vrata, špilja je bila izložena devastaciji - prvih 380 m koji
su lako prohodni, skoro uopće nemaju stalaktita jer su ih posjetitelji
kidali i iznosili, te su se i potpisivali na zidove špilje.
2001. godine Javna ustanova «Park prirode Medvednica» uređuje
pristupnu planinarsku stazu od PD «Glavica» do špilje Veternice,
postavlja nove table i klupe, u cijelosti obnavlja električnu
instalaciju u špilji, te tiska brošuru «Špilja Veternica – geomorfološki
spomenik prirode» na hrvatskom i engleskom. Tako obnovljena,
špilja je otvorena za posjećivanje 20. 05. 2002. godine.
Velika biološka vrijednost Veternice leži u činjenici da špilju
naseljava čak 14 zaštićenih vrsta šišmiša, te nekoliko rijetkih
i endemskih vrsta podzemnih beskralježnjaka. Hrvatsko biospeleološko
društvo trenutno radi istraživanje te faune, nakon čega će biti
izrađen Pravilnik za održivo korištenje špilje Veternice.
Žičara (ZET)
Prva vožnja sljemenske žičare krenula je još davne 1963. godine.
Vrijeme vožnje trajalo je 23 min uz brzinu vožnje od 3 m/s. Kapacitet
jedne kabine bio je 4 odrasle osobe. U jednom satu mogla je prevesti
490 putnika. Donja stanica žičare nalazila se na nadmorskoj
visini od 330 m, a gornja na visini od 1000 m. Iz Zagreba se
do Sljemenske žičare dolazilo tramvajem broj 15 od Mihaljevca.
Na posljednjoj tramvajskoj stanici, s okretišta, prolazilo se kroz
tunel dug 200 m ispod kose Rebar. Taj je tunel probijen sredinom
prošlog stoljeća, a bio je zamišljen kao poveznica Zagreba i
Stubičkih toplica kroz Medvednicu. Od tunela se 10-minutnom šetnjom
dolazilo do donje stanice Sljemenske žičare. Stara žičara više nije u funkciji,
a očekuje se izgradnja nove moderne žičare.
Do tada, ZET je organizirao prijevoz autobusom.
english
