english Kulturna baština > Priče o Medvednici
početna stranica
kako nas pronaći?
novosti
cjenik aktivnosti
znanstveni i stručni radovi
igre i zabava
opasnosti u šumi
mediji
foto galerija - PP Medvednica
video galerija
panorame
naši sponzori
korisni linkovi
prognoza vremena
kontakt

mapa weba
  Upravljanje ParkomPrirodaPonuda ParkaEdukacija
povijestlokalitetispomenici parkovne arhitekturepriče o Medvednici
 
Priče o Medvednici


PRIREDILA:

Sunčana Pešak,
apsolvent krajobrazne arhitekture

COPRNICE

˝Na mukama je Kata Tinodi, zvana Vajdovka, priznala 1699. da je vještica. "Veli da je došla na raskršće pri gradskoj bolnici, da se ondje vjetar uzvitlao i ondje su je (vještice) uzele i tako je odnijele na goru Medvednicu. Poslije se nakon jedno dvije godine vragu zapisala na gori Medvednici.˝

˝U ˝Povijesti zagrebačkog kolegija jezuitskog reda˝ pisac spominje da je vještica spaljena u Rakitju ˝imenovala mnoge druge iz susjednih krajeva, koje su zajedno s njom prisustvovale na gozbi na obližnjem brdu Medvednici za vrijeme onog velikog nevremena o kojemu se govori u povijesti za prošlu 1651. godinu.˝ Taj podatak kroničar bilježi 1652. godine i očito vjeruje da su to veliko nevrijeme prouzročile vještice.

Jaga Cestarka i Margareta Krznar 1704. kažu da im je njihova kapetanica Kavalerka davala mast i vodila ih na Medvednicu ˝i onde su tuču napraviljale s pepela onoga s koterem žene mladi tork páre govoreći: na tuču se preverzi.˝

Jedne je mlade subote vrag odveo skupinu žena na Medvednicu ˝vu hintovu, kade tuču iz nekakve zemlje delale jesu.˝ I tuča je padala po gradu.˝

˝Da su na križanju coprnice znale plesati i kad bi koji muž išel pak se u nje diral, onda su ga one zaustavile i moral ih je nosit na Sljeme. Bilo je i više tih muži da su to pripovedali i da su vile vidili ali im mi nismo verovali ništa. I ove onda su se točno zgrozile tomu koji ih je nosil, da nesme nikom pripovedati, da ga budu ošišale i obrijale. I nije povedal koje su, on je poznavao sve jer su plesale kolo, vatru kurile, meso pekle, ali nije smio povedati.

Jedanput je išel iz Šestin jedan muzikaš Đurkov, on je o pol noći išel tam pijan, sam, iz Šestin u Gračane i tamo kod mosta su prale ženske i on im je psoval, mater im je psoval da kaj sad pereju, kaj je sad vreme. I onda su ga zaustavile i bacile su ga dole, glavu su mu obrijale i brkove, sav je bil podrapan.

Tak je pripovedal, sad je l' bilo istina, ja ne znam. To je bil muzikaš, umrl je već davno.˝

kazivač: Mirko Prekupec, Gračani, 1883.


JEGER U OKLOPU

˝Jeger je išel u oklopu i sva drveća u šumi su padala pred njim. I kad su, veli, naši postavili zamke, niko u tu zamku nije mogao ući, niti jedan pesek ili lisica. A Jeger je, veli, sve te zamke pobral, metnul na jedan kup i njemu je došlo dvadeset pet zečeva u zamku.

Veli, Jeger - to ti je strašni čovek, on ti ima zeleni kaput i tu ti ima (pokazuje na rame) hrastovi list. Njega se čuvaj, taj ti nikad dobro ne bu donesel. Veli, kaj smo mi dane i noći postavljali da bi imali kaj jesti, on je sve naše zamke pobral i sve je naše zajce odnesel.

To je priča moje bake.˝

kazivač: Branko Herceg, r. 1935., vodoinstalater

- prigradsko selo Šestinski Kraljevec

 

VILINSKA ŠPILJA

˝Narod priča da se u gori poviše Jakovlja prostirala pećina koju nazivaju Vilinskom špiljom za koju kažu da su u njoj nekad prebivale vile. U to da se vrijeme pred pećinom nalazilo vrelo u kojem bi se vile ujutro kupale. Kad su vile otišle, onda je i vrelo presušilo.˝

PROSENKA

˝Gradišče kraj Puntjarove gostionice narod u Gračanima zove Prosenka. Tamo su kod oranja često nalazili na stare opeke, što upućuje na rimska ili još starija vremena. Narod dakle priča da je tamo radio neki grof Prosenko svoj grad, a kazuje se da je on dao sagraditi i kapelu sv. Mihajla u Gračanima. No ta je kapela mnogo novije građena.˝

PROŠČENJE

˝U Zagrebačkoj gori, kod kapele Majke Božje Snježne jedan breg se zove Jebešbreg. To je blizu Čučerja. Priča se da se zove tako jer je neki momak išel s pucom s proščenja. Putem su se napili i dečko je pital pucu da mu da.

A ona je rekla da će mu dati ako ju ponese na taj breg. Ali se je zmučil s pucu na leđima i kad je došel na breg, del ju je na zemlu i on je hmrl.

Zato se zove Jebešbreg.˝

kazivač: Vlado Đinjar iz Slanog Potoka r. 1939.

 

ZAKOPANO BLAGO I PRINCEZA ZAČARANA U ZMIJI

˝Ispod Slemena je selo Jakuvle, bliže Podsuseda, i tamo je jedan breg. Tu je pušina zmija, velika rupa, gdje su zmije. U toj pušini je kralj od zmija sa zlatnom jabukom. Ko bi tu jabuku zel, bi postal bogat. Ali bi moral kroz devet zatvorenih vrata bežati i za sobom zaklučavati da ga ne vlovi kral zmijski.

Išel je jedan vojnik v Zagreb kroz Sleme. U Jakovlu su njihove kasarne. I sel je na panj da se odmori. I došla mu je na krilo jedna zmija. Imala je krunu na glavi. I digla je glavu da ju vojnik poljubi. A on se je splašil i poljubol ju ni. Ona se zaplakala i spustila se je dole na zemlju i kaže: ˝Badava sam kraljeva kči, nisam spašena. Opet ću puzati sto godina dok dojde taj dan i taj sat koji je bil danas.˝

I ona je pošla u šumu, a vojniku je bilo žal da ju ni poljubil i da ju ni spasil kad je čul njen glas. Ljudi su je ukleli jer je kralj zlo s narodom delal. A gde je ona, tu je zakopano blago. I da ju je poljubil, š nje bi pala koža zmijska, bila bi postala princeza i blago bi bilo otkrito.˝

kazivač: Jelka Horvat, kućna pomoćnica u Zagrebu iz Luke

 

KAMENI SVATI

Bil je jen mladić, dole pod Susedom. On se namislil oženiti i zebral si je jenu pucu. Ta puca nije bila po volje njegove mame. Ali, on ju ni štel pustit. Išel je na venčanje u Nove Dvore. Majka ga je zaklela da prije neg se vrne dima da bi se ti svati f kamen pretvorili. I kad su se vraćali s venčanja, oni su se svi skamenili.

I denes još se vidiju ti kameni na bregu Zagrebačke gore, blizu Zaprešića.

kazivač: Magdica Kureci r. 1944. iz Podgore, Donja Stubica

 

Crna gora zeleni se,
vsaka majka žalosti se,
za đevojku ćerku svoju,
koju mora dat pozoju (zmaju)
Ona (djevojka) čeka ljutu zmiju
Ka će doći iz pećine.
Kad se pozoj van pokaže,
sveti Jura k njemu jaše.
Sveti Juro sabljom kreće
i pozoju glavu sjeće.
Sve ptičice zapevale,
sve muzike zasvirale

kazivač: Ivka Hotko, rođ. Mandić, 70 god.
- Mihelji-Obranovići zaseok sela Marija Gorica

 

Gorom leti ptičica vesela,
opzi je kraleva ćerćica:
˝Odi z menom, tičica vesela,
budeš z kralem obed obedvala!˝
˝Ne 'dem z tobom kraleva ćerćica,
rađe gorom slobodno pevati,
nago s kralem obed obedevati!˝

kazivač: Dora Škrlin r. Jedvaj,
Gornja Bistra, zaseok Škrlina

 

Narod je znao onako nenametljivo, a snažno izraziti svoje nevolje zbog svemoćnog gazde - feudalca, ili još preciznije rečeno zbog ˝špana˝ (nadglednika), kao neposrednog predstavnika tog gazde. On nije očito mogao voljeti ni vladara, suverena, koji je tome gazdi htio ne htio omogućavao da kmeta što jače tlači i izrabljuje. Zato je prema tom suverenu bio krajnje oprezan, nepovjerljiv. Taj svoj oprez, nepovjerljivost seljak, kmet oblačio je u ruho stihovne basne u kojoj, na primjer, ptica simbolizira njegove najbliže srodnike, a kraljeva kćerka suverenovu vlast nad kmetom i svima njegovima.

 

Išla je davojka
u goru zelenu
po vodu studenu,
u goru je zašla,
ranjenika našla,
ranjen glavu diže,
devojka pobiže.
˝Devojko ne beži,
već mi rane veži˝
Devojka je stala
fertun podrapala.
Fertun podrapala,
ranu povezala.
˝Ako ja ozdravim,
tebe ne ostavim!˝
Junak je ozdravil,
davojku ostavil.
U devojke vera
tvrđa od kamena,
a u momka vera
kak podrta zdela.

kazivač: Katica Vugec rođ. Popović,
r. 1920. u Pojatnom, Pušća Donja 


KRALJEV ZDENEC

U gori sv. Jakova izviru tri vrela, koja se zovu Bedzgov zdenec, što izvire ispod velikog Slemena; Kozji zdenec, što izvire ispod velikog Brestovca i Kraljev zdenec, što izvire ispod velikog Plazura. Ovaj posljednji zdenac, veli narod, nosi ime od kralja što je negda stanovao u Medvedgradu. Čestokrat običavao bi taj kralj ili prilikom svoje šetnje ili prilikom lova, kog je tu često na medvede, veprove te na jelene i srne držao, dolaziti i okrijepiti se studenom vodom. Od istoga kralja nosi i potok, što iz ovog vriela niz brdo teče, ime Kraljev potok, a selo doli u polju kuda mimo teče zove se Kraljevec.

Po našemu mnenju ima se pod spomenutiem kraljem razumijevati ili kralj Sigismund ili pako kralj Matijaš Korvin jer su oba neko vrieme stanovala u Medvedgradu i u Kalniku.

I. Kukuljević, Narodne pripovijesti o Medvedgradu, Arkiv za povjetsnicu jugoslavensku, Zagreb, Knj. 3., 1854., str. 131-132. = Stari i novi Zagreb, Sv. I., snopić 5., str. 158.

  

KRALJIČIN ZDENAC

Kraljičin zdenac ima svoje ime od sljedeće narodne priče: Jedne godine bila su usahnula uslijed velike suše sva vrela i zdenci okolice, osim dubokog zdenca u Medvedgradu, kojim je tad gospodarila Crna Kraljica. Narod izmučen od žeđi uputi se k Crnoj Kraljici u gradini i zamoli od nje vode, koju im ova uskrati. Narod sav zdvojan proklinje gradinu te se baci na milost i nemilost u šumu, koja je tada bila puna medvjeda i drugih divljih zvijeri. Kad je narod došao do ovog mjesta, spazi to vrelo, koje prije nije postojalo, dok u isto vrijeme zdenac u Medvedgradu presahnu.

N. Bonifačić Rožin, Bijeli Zagreb grad, rukopisna zbirka.

 

MLIEČNICA

Nedaleko od Medvedgrada prema sjeveru, kraj druma koji vodi k sv. Jakovu, nalazi se studeno vrielo s bistrom tekućom vodom, kod koje stajaše negda, kako narod pripovijeda, marof i mliečnica Crne Kraljice, a pokraj vriela njezino kupalište. Često bi došla ona ovamo ili sama ili u pratnji svojieh gospodjah, te bi tu pod vedrim nebom i pod zeleniem granjem užinala, ili pako u bistroj vodi, a kadikad i u samom čistom mlieku prokupala se, te tako svoje nježno tielo u viečnoj ljepoti i zdravju uzdržavala.

I. Kukuljević, Narodne pripovijesti o Medvedgradu, Arkiv za povjetsnicu jugoslavensku, Zagreb, Knj. 3., 1854., str. 131. = Stari i novi Zagreb, Sv. I., snopić 5., str. 158.

 

VELIKI I MALI ZIDANI RIBNJAK

Izpod brda velikog i malog Plazura stoje dve močvare za koje kaže narod da su u staro doba bili zidani ribnjaci, od kojieh se još i danas nalaze zidine, a u njima nalazile bi se bistranke, koje se i sada još nalaze, ali mnogo manje, budući da voda nije ni tako velika ni tako bistra kao što negda biaše. Pri malom ribnjaku, ispod malog Plazura, biaše negda i Sebastianov vrt, kojeg je Crna kraljica načiniti dala. Nedaleko od vrta na drumu stoji siva skalina s gnjezdom divljih mačakah, a ispod druma biaše ovče plandište, gdje su u staro doba plandovale medvedgradske ovce.

I. Kukuljević, Narodne pripovijesti o Medvednici, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Zagreb, knj. 3., 1854.,str 132. = Stari i novi Zagreb, Sv. 1., snopić 5., str 159.

Nema sigurnih podataka, ali možemo naslućivati, piše B. Gušić u svojoj knjizi Medvednica, da je malena gotska kapelica sv. Jakob sagrađena poslije rušenja Medvedgrada na vrhu Velikog Plazura, koji je od tada poznat pod imenom Sv. Jakoba. S proplanka je prekrasan pogled na Mali Plazur s Medvedgradom, na Zagreb i na Savsku ravnicu. A Mali Plazur je brdo na čijem je vrhu sredinom 13. stoljeća sazidan Medvedgrad.

 

MEDVEDGRADSKI TOP

Prilikom jedne s Turci bitke pripetilo se je, kad su naime Turci, preobladavši naše, doparli čak do Save i tamoka se naselili, najviše pako oko Lukavca grada u kojem je njihov vođa obitavao, dao je varhovni vođa veliku čast u gradu na koju je odličnije pozvao. Kod stola kad su svi veseli bili, nut što se dogodi! Baša donešenog preda nj pečenog kopuna tak je lijepo i vješto porezao da kad bi sve falate skup opet spravio i složio, nije prepoznati bilo je li kopun prije porezan bio ali ne. Nadut ovom vještinom, baša uzdigne se, daržeći u rukuh kopuna, rekne:

- Kao što ja sad ovog kopuna u ruci daržim, za nedjelju danah moj će parip na žartveniku Svetoga Kralja u Zagrebu zob zobati!

Tek što zadnju riječ poče izgovarati, nut zaruži nekaki gromoviti glas, pukne top u Medvedgradu i tane udari u kopuna, kog svega na drobne komadiće razmarvi. To Turci videći i za zlu kob uvažavajući, dadu se kud koji u bijeg, a za njim onda svikolici karstjani pohite koji vilami, koji sjekirom koji baltom. I tako domovinu od Turske okrutnosti izbaviše.

Narodne pripovijetke, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 26. Priredila M. Bošković-Stulli, Zagreb 1963., tekst 168.

Tekst je iz ostavštine Stanka Vraza, rukopis Odbora za narodni život i običaje HAZU u Zagrebu, br. MH 190 (Narodne harvatske pripovijetke - članak je sastavljen kao pismo Vrazu, god. 1842., potpis: Ljudemil).

Ta je priča vrlo slična, čak su neke formulacije podudarne, s Kukuljevićevom pričom istoga naslova (Medvedgradski top), koja je objavljena u već navedenome radu na str. 132 (= Stari i novi Zagreb, Sv. I., snopić 5., str. 159-160);

Ostale varijante: Čitanka za treći razred nižih pučkih škola, Zagreb 1913. Rkp. IEF 915 tekst 1; Narodna umjetnost 13, tekst 15

Šenoina pripovijest Turopoljski top sadrži odjek usmenih kazivanja o turskom haranju po Turopolju. U usmenim su pripovijetkama često kontaminirani motivi o Turopoljskom (odnosno medvedgradskom, pa čak i gričkom topu) i o Crnoj Kraljici s Medvedgrada.

 

MEDVEDGRADSKI GAVRAN

Pripovijeda narod da je Crna Kraljica, stanujući u Medvedgradu, imala jednog ogromnog crnog gavrana, kog je osobito ljubila i njegovala, te s kojim je čitavoj okolici zadavala veliki strah. Kadgod bi se naime na nekog razljutila, ili kad bi tko od njezinijeh podložnikah štogod sakrivio bio, običavala bi ona zapovjediti svome gavranu da tog čovjeka napadne. Gavran bi onda razljućen poletio na takvog čovjeka i stao bi mu derati meso, vaditi oči, čupati kosu, obrve i brkove i tako bi ga dugo mučio dok bi isti čovjek pod njegovimi pandžami ili umro ili sav nemoćan te izranjen ležeći ostao. Kadikad običavala bi Crna Kraljica istoga gavrana napustiti također za šalu na svoje dvorjane, nu ovi znali bi se braniti proti njemu te ih zato nije mogao onoliko raniti i izmučiti koliko druge nevješte, osobito proste ljude.

Kod ove pripovijesti pada nam nehotice na um korvinski gavran, pod kojim simbolom uzdrža valjda narod u uspomeni svoje medvedgradske gospodare, Matijaša i Ivana Korvina, te ovoga udovu Beatricu Frankopanku, koji su u svom grbu imali gavrana te, kao što su ga bili uzidali na tornju remetske crkve, isto tako mogli su uresiti š njime i medvedgradske zidine, a može bit i svoje stražare i vojnike.

I. Kukuljević, Narodne pripovijesti o Medvedgradu, Arkiv za povjetsnicu jugoslavensku, Zagreb, Knj. 3., 1854., str. 131. = Stari i novi Zagreb, Sv. I., snopić 5., str. 158.

 

KAK JE JEN PRIGOREC SKOREM MEDVEDGRAD REŠIL PROKLETSTVA

Išel je negda jen Prigorec prek gore v Zagreb. On kraj Medvedgrada, a to se celi grad sveti, se v jedinem jogni. Nemo se to činile nekak čudne, pak je došel male bliše da vidi kej je to. On tam, a soldat stoji aptak pak mu veli:

- Znaš kume kej, ti moreš postati kral. Ti same odi vu grad pak pitaj nekoga de bi mogel najti kralico.

On v grad i tam je našel drugoga ki ga je napotil kam mora iti. Vlezel je on vu jedno ižu vu teri je bile jakoj kmica.

Onda nemo veli jen glas s te kmice da je on jedini ki bi mogel grad rešiti proklestva, ali se mora zuti da mo Crna Kralica kušne petu na noge. Kad bo to naredila, ona bo postala nazaj lepa dekla, kejti je zakleta kak kača, pak se bodo skupa oženiti.

No pak dobre, veli on i počne si zuvati jedn opajnek. Kad se je zul, a on opazi kak se s kota vleče nekakva doga i debela kača kaj je se s jezikem mecala. On se je držal da ga ne nike stra, ali kad je kača već blizu dopuzala, ni mogel zdržati nego beže van iz iže.

Vu on cajt je nazaj celi grad postal v kmici i porušan kada je zaklet, kak je prede bil. On pak Prigorec da se ne prestrašil i da ne pobegel, bil bi postal kral, pak bi zavladal z celu zemlo.

Sad već bo teške da došel cajt da bi se mogel Medvedgrad rešiti proklestva. Če bo morti za 300 let, ali teške.

Nigdar ne bodo više išli valda krali od zgora hodnikem pod zemlo k meši k Sv. Marko, kako so negda išli.

S. Dokušec, Tisući i jedna noć našega naroda. Kajkavske priče i angdote iz Lupoglava (Srez Dugo Selo) u: Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, Zagreb, Knj. 1, 1935., Sv. 1-2, 1935., tekst. 34, str. 131-132.

Ovu je priču zabilježio Stjepan Dokušec, u to doba student, prema sjećanju iz djetinjstva. U svome komentaru spominje i podzemne hodnike: "Po priči se, dakle, vidi da postoje podzemne veze između Gornjeg grada i Medvedgrada. Verziju o tom podzemnom hodniku sam čuo često još kao dijete i izvan priče pripovijedati."

 

KOPANJE BLAGA NA MEDVEDU

Još prošlih godina, nekako oko g. 1753. bio se proširio glas da je Jelačić s građaninom Karlom Softićem na više mjesta tražio blago i da je stvarno kopao u Vlaškoj ulici kod svog predija i na drugim mjestima, što ni on sam nije poricao. Po savjetu neke vračare tražio je blago u napuštenoj tvrđavi Medvedu i tu koapo. Neki dječak iz pučke škole, podrijetlom iz Istre, koji je živio od prosjačenja i od milosti samilosnih Zagrepčana, inače nakazan jer je imao grbavo tijelo i bio zgrčen posvuda osim na licu, bi od njih unajmljen za kopanje blaga na Medvedu. Od tada ga nitko nije više vidio. Neki su govorili da su ga spomenuta dvojica ubila i upotrijebila njegovu krv za svoj posao, neki opet da ga je ugrabio vrag, ili, što je vjerojatnije, da je pao u jamu i tu bio pokopan. To je sigurno da je Jelačić kopao blago jer mi je to priznao na svom imanju Orešju, gdje mi je pokazao mnogo vrlo starih srebrnih novaca s likom kune te mi neke nudio i dao. Neke od njih još i danas imam. Isto tako je sigurno da je onaj dječak jedne noći nestao i da ga nitko više nije vidio. Te teške optužbe nitko nije ispitivao pa su stoga razne glasine same od sebe prestale. Ipak je spomenuti gospodin od tada osjećao neki strah, izgubio pouzdanje u sama sebe, rijetko se viđao u Zagrebu, kao da se boji.

A.B. Krčelić, Annuae (godina gospodnja 1758.) str. 360.

Krčelić u svojoj kronici piše da je opisani događaj bio uzrokom smrti pedesetogodišnjeg Juraja Jelačića.

Varijante priča o kopanju blaga vidi u: Narodne pripovijetke, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 26. uz tekst br. 133 (Novac kraj Svete Jane).

 

BLAGO NA MEDVEDGRADU

Pričalo se da ima neko blago na Medvedgradu, pod zemljom. Dva su išli da potraže to blago na Medvedgradu. Bili su od Šestina, u Kraljevcima su bili seljaci. Jedan se zval Janko, a drugi Matija. Janko je imel usnicu prerezanu porodično, pa ni mogel čisto govoriti.

Kad su pošli, zeli su sobom kopače i kaj su imeli. Zeli su sobom i blagoslovljene vode, ako im se kaj dešava da se budu s tim branili.

Oni su došli na Medvedgrad i počeli kopati. A najedanput je na njih počelo padati, bačve i koješta im se pričinjavalo. I neki gosponi su došli s halbcilinderima. Kad su vidjeli da neki vrag nekaj na jne hiče, oni su se preplašili i jedan drugom viče:

- Škropi, Mate, da ne bu gore!

I onda su pobegli. Nisu niš dospeli najti, niti donesti kako su se splašili.

To je bio u davnim danima. Nekad se zbivalo, a sad se spominjalo.

 

N. Bonifačić Rožin, Bijeli Zagreb grad, rukopisna zbirka.
Varijanta: Narodna umjetnost 13, tekst 8.

 

ČRNA KRALJICA

Bila jena žena koja je bila jako zločesta svojim slugem. Kak se je navek nosila vu črnom rubju, zvali su ju "Crna kraljica". Čez nejni grund nije nišče smel, jer bi sakega kerega bi na svojem gruntu vlovila dala hititi pred lave kere je baš za t' posel hranila, ili bi pak na njega napustila dva orle keri su bili tak izvežbani da bi mam čoveku iskopali oči.

No kad je Turčin haračil po hrvatskoj zemli, nije zabil ni na Medvedgrad vudriti. Kak se je Turčin približaval k festungu, pozove kraljica svoje sluge vu festung da ga brane, ali joj se ni ni jen odzval. Kraljica je sad bila vu nepriliki i pomisli si da se zakune vragu te veli:

- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad - ali joj se ni nišče odzval.

Ona opet i po drugi put veli:
- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sve zlato - ali joj se opet ne javi.

Sad se ona i po trejti pu zakune i veli:
- Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe!

I zaistinu sad vrag pukne i potera Turčina iz Hrvatske.

No kraljica je sad htela da se reši zakletve, te dâ proglasit po celoj zemlji da keri ju triput oko nejnog grada odnese, da mu bu dala bedenj dvanajst veder pun zlata. To čuje jen vuglenar i on otide k kraljici te se joj javi da ju bu on nosil triput okol grada, pa makar si noge do kolena znucal, ali mu onda mora dati bedenj od dvanajst veder pun zlata. Kraljica je na to pristala i sad njemu veli:

- Ja se bum, da me buš lakše nosil, pretvorila vu gavrana, a ti me skri pod nadre od tvoje rubače, da me gdoj ne vzeme, i kaj god budeš videl i zestal, naj se niš bojati, neg samo ujdi furt naprvo, je' oni tebi ne moreju nikaj napraviti.

Kraljica se je zbilja pretvorila vu gavrana, a vuglenar ju zeme i dene vu nedre kak mu je kraljica naložila i otide okol grada. Kad je prvi put išel, ni niš videl, već je samo čul kak juriju kočije. Dojde ti on prvi put na meju, ali već vidi gde stojiju kočije, a iz nih izlaziju samo velika gospoda se cilinderi na glavi. Ide on i drugi put okol' grada, no ali sad ni mirno išel, je' su ga napali vukovi i lavovi. On se je malko preplašil al je sejeno išel na prvo, dok ni došel i po drugi put na mejo. Kad je krenul po tretji put okol' grada, dojdu pred njega velike kače i ne puščaju ga naprvo. Vuglenar se još ne stavi, neg samo ide na prvo. Još se faljelo samo nekih par korakov da ju i po trejti put donese do meje, ali sad dojdu pred njega vragovi sa vilami te ih zapiknu pred njega i ne puščaju dalje. Sad se je za istinu vuglenar preplašil, hiti kraljicu i hoče vujti, ali ga kraljica prime za rukaf i veli mu:

- Sad si mi još devet put gorje napravil.

Kraljica ni niti sad bila spašena, neg je bila još devet puti gorje zakleta. No ne projde dugo cajta, javi se jen razbojnik keri se je takaj polakomil za zlato i veli joj da ju bu on nosil, ali mu mora dati dvanajst veder zlata. Kraljica je na to pristala i rekla mu se isto kak i prvomu. I zaistinu on joj je nosil tak kak i on vuglenar i se iste napasti su pred njega došle, ali ni on je ni donesel do meje, neg ju je pri kraju hitil kak i vuglenar. Njemu je pak kraljica rekla:

- Sad si mi petnajst put gore napravil neg sam prije bila.

I tak kraljica vumre zakleta.

Taki za nekuliko dan kak je kraljica vumrla dojde jen sluga k nje da ju prosi penez, jer mu budu drugač deca pomrla od gladi. Dojde ti on pred njejnu hižu gde je ona stanovala, pokuči na vrata, ali se nišče ne javi. On na to otpre vrata i vidi gde kraljica mrtva leži, a kraj ne jena velika kača. On se vu prvi mah preplašil, ali si je mam u sebi premislil da zakaj si ne bi on sam peneze zel kad je već kraljica 'mrla i ni nikoga bilo pri hiže gde su bili penezi. On otide vu hižu s penezi i tu ti najde tri badnja penez, vu prvem bednju je bilo zlato, vu drugem srebro, a vu trejtem kufer. On bedenj z zlatom bil je čist vu kutu i on hoče da ide po zlatne peneze, ali kad dojde blizu, vidi jenu veliku kaču kera leži na penezih i njega gledi. On se ni htel dirati vu t' bedenj, neg si nameče pune nadre srebrnih penez i odleti sav vesel vun. Kad je bil već prilično dalko, htel je ipak znati kuliko si je zal i hoče da prebroji; kad je počel vaditi iz nedrih, a to ti je ' se sam vuglen. On ni htel verovati da su penezi bili, mislil si je da se je morti zabunil i otide da si i po drugi put nameče, ali samoga zlata. Kad ti on dojde pred vrata, to ti ga kača ne pusti v hižu. On se vrne domov, ali bez penez.

I dandenešnji leži kača pred vrati i ne pusti nikoga nutri.

Narodne pripovijetke, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 26. Priredila M. Bošković-Stulli, Zagreb 1963., tekst 131. Tekst je rukopisne zbirke Rkp. IEF 178, str. prijepisa 26-28; ostavština R. Strohala. Zapisao je Josip Skender u selu Remete kraj Zagreba.

B. Gušić spominje da su neke priče o Crnoj kraljici nastale u Sv. Šimunu. Seljaci su bili servi, robovi, tj. još niži od kmetova i morali su obrađivati kanoničke vinograde oko Sv. Šimuna. Ipak im je bilo najteže što su morali ići na tlaku u Medvedgrad, gdje su ih često zlostavljali (B. Gušić, Medvednica, str. 195-196).

Varijante: N. Bonifačić Rožin, Bijeli Zagreb grad, rukopisna zbirka, kazivao Ivo Banek, 70. godina, pismen; Kukuljević, str. 129-130; Rkp. IEF 915, tekst 1. i 2.; Narodna umjetnost 13, tekst15.

Odjeci te predaje u književnosti: Šenoina pjesma Zmijska kraljica, pučki roman Higina Dragošića u dva dijela Crna kraljica i Kroz more jada, opera Šafraneka Kavića Medvedgradska kraljica (libreto S. Batušića) i dr.

ZMIJA ČUVALA ZLATO

To su pričali da je bila zmija koja je čuvala to. To zlato je bilo u flašama velikim i ta zmija je čuvala. I onda došao neki mladić koji je tu zmiju ubil, ali onda se nije usudil toga zlata dirati da je to Crna kraljica proklela.

M. Bošković-Stulli, Šest predaja iz Gračana i Sv. Nedjelje, (1955. i 1958.) Rkp. IEF 915, tekst 3; kativala u Gračanima Barbara Prekupec, r. 1888.

 

Na vrh stranica
 
design: eko-info studio
JU Parka prirode Medvednica, Bliznec b.b., Zagreb 10000, Hrvatska
tel: 01/4586-317, fax: 01/4586-318, info@pp-medvednica.hr