pp-medvednica-etnografska-bastina-2

Etnografska baština

Patrijarhalni način života ruralnog područja sela i zaselaka smještenih na osunčanim obroncima Medvednice odvijao se bez većih promjena sve do 19. stoljeća kada se Zagreb počinje širiti „penjući“ se polako i na južne obronke planine čija se naselja postupno uključuju u gradsko područje i započinje njihova transformacija.

Ipak, stanovnici podsljemenskih naselja i dalje svakodnevno koriste bogatstva Medvednice ispreplićući svoje živote sa životom planine. Tako su još donedavno gradili kuće od medvedničkog kamena i drveta, grijali se na ugljen iskopan u rovovima starih rudnika ili „skuhan“ u ugljenarskim „vuglenicama“, koristili sol iz Slanog potoka, rudarili u rudnicima medvedničkih gospodara, mljeli žito i kukuruz u mlinovima smještenim uz medvedničke potoke, izrađivali namještaj, igračke i brojne korisne predmete od drva skupljenih u medvedničkim šumama, hranili se plodovima, gljivama ili mladim izdancima bilja skupljenim u šumi, liječili se medvedničkim „travama“ i gostili se mesom medvedničke divljači. Iako su danas njihovi posjeti šumi orijentirani manje gospodarski, a više rekreativno, Medvednica i dalje ostaje neodvojiv dio njihove stvarnosti, a očuvani dijelovi etnografske baštine još nas uvijek podsjećaju na ne tako davnu isprepletenost života ljudi i planine.

Medvednički mlinovi i vodenice

Obilne vode brzih medvedničkih potoka idealne su za pokretanje mlinskih kola pa je mlinova bilo na svakom većem potoku. Uglavnom se u njima mljelo žito i koštice uljarica, ali su na vodeni pogon radile i pilane, suknare, mlinovi za usitnjavanje sirovine za izradu papira i kamenine.

Žitni su mlinovi najčešće mljeli kukuruz, ječam, raž ili pšenicu te su imali veliku gospodarsku vrijednost pa su zbog prava na mlinarenje na medvedničkim potocima izbijali žestoki sukobi između Gradeca i Kaptola. Potkraj 14. stoljeća donesena je posebna uredba kojom je utvrđeno tko, gdje i kako smije graditi mlinove, a u 19. stoljeću ta je prava određivao vrlo snažan mlinarski ceh. Mlinarski se zanat podno Medvednice posve ugasio šezdesetih godina 20. stoljeća, a većina vodenica prepuštena je propadanju. Tek se posljednjih desetak godina neki medvednički mlinovi ponovo obnavljaju i dobivaju svoje mjesto kao nezaobilazni elementi kulturno-povijesnog identiteta Parka prirode.

Jeste li znali

U svijetu drevnih legendi, vodenice su imale vrlo važnu ulogu. Smatralo ih se posebno čarobnim mjestima, na kojima su živjela tajanstvena bića voda i tame, te bi nerijetko mlinari koji su radili do dugo u noć zatekli vodenog čovjeka kuštrave brade koji bi noću dolazio u mlin po brašno. Nikada mu se nisu obraćali, jer je bio vrlo snažan i mogao je čovjeka lako odvući u svoje vodeno carstvo. Vodena pjena ispod kotača vodenice smatrala se posebno čarobnom – ispirala je većinu vilinskih kletvi kao i sve vještičje uroke.

Više o pojedinim mlinovima Medvednice možete pročitati ovdje.

Pučka arhitektura

U podsljemenskim selima i zaseocima sačuvano je mnoštvo kućica, štalica, kleti i štagalja sagrađenih od druge polovice 19. do prve polovice 20. stoljeća. Ti živopisni zaselci pomalo naherenih kućica od drveta i kamena pravi su biseri tradicionalne pučke arhitekture. Budući da su najčešće „izrasle“ na brežuljkastim obroncima, tradicionalno izgrađene kuće-hiže – u svom su donjem dijelu podzidane kako bi se prilagodile kosini terena. Taj kamenom podzidani dio zove se podrum ili pemlica i koristio se u gospodarske svrhe, a na njega se postavljala drvena konstrukcija stambenog dijela. Mnoge su kuće ukrašene rezbarijama u drvetu, a neke od njih su prava umjetnička djela.

Iako se takve tradicionalne kućice mogu naći razbacane po većini podsljemenskih sela, zaselak Pučki u Planini Donjoj posebno je zaštićen kao kulturno dobro. Današnje ime zaselka je Vinogorska ulica, a nalazi se jugozapadno od kapele sv. Jurja. Cijeli je zaselak nažalost jako zapušten, a nekada topli domovi uglavnom su porušeni i napušteni, stiješnjeni često nezgrapnom suvremenom gradnjom. Međutim, ako obratite pažnju na detalje, vidjet ćete nadahnuto izrezbarene ukrase i natpise na naherenim gredama, dražesne prozorčiće obrubljene viticama i okovane majstorski oblikovanim rešetkama. Iako zapuštene, ove starinske hižice ukazuju na kontinuitet, nekadašnje bogatsvo i raznolikost oblika narodnog graditeljstva.

Vuglenice i vuglenari

Još su se u prvoj polovici 20. stoljeća po bukovim šumama Medvednice mogle sresti improvizirane kolibice ugljenara ili vuglenara, kako ih zovu u ovim krajevima. Te su se kolibice gradile pored velikih vuglenica, stožastih građevina od drva, lišća i zemlje, u kojima se palilo pažljivo složeno drvo kako bi se dobio što kavalitetniji drveni ugljen. Gradnja vuglenice iziskivala je veliku vještinu: prvo je bilo važno odabrati povoljno mjesto, idelano neku čistinu u blizini potoka, kako bi se lako mogao ugasiti eventualni požar. Onda je trebalo odabrati dobro drvo: najkvalitetniji ugljen se dobiva iz bukovog drva kod sporog sagorijevanja. Sakupljena drva pažljivo su se slagala na hrpu kružnog tlocrta, sve dok ne bi dostigla željenu visinu. Zatim se vuglenica prekrivala lišćem, travom, mahovinom ili paprati te oko pola metra debelim slojem zemlje, kako bi se spriječio pristup zraku. Nakon što se zapali, vuglenica, ovisno o veličini, gori od jednog do tri tjedna, pri čemu je vuglenari moraju danonoćno nadzirati, zatvarati ili otvarati rupe i sanirati eventualna oštećenja nastala malim eksplozijama izazvanim prebrzim sagorijevanjem u unutrašnjosti vuglenice. Iskusni vuglenari po pucketanju oko vuglenice i boji dima koji izlazi iz nje znaju točno ocijeniti u kojoj je fazi proces sagorijevanja i što trebaju učiniti kako bi ga poboljšali. To je i vrlo opasan posao: vuglenar se ponekad mora penjati na vuglenicu kako bi popravio pukotine ili otvorio nove rupe na potrebnim mjestima, pri čemu bi mogao upasti u vuglenicu i jako se opeći. Kada bi proces sagorijevanja prema procjeni vuglenara bio završen, zatvorili bi se svi otvori za zrak i vuglenica se puštala još 48 sati da se ohladi. S ohlađene vuglenice skidala se zemlja, a komadi ugljena izvlačili su se posebnim kliještima ili lopatama.

Vuglenari su većinom bili stanovnici Bistre, Poljanice te Gornje i Donje Pile. Iako često vrlo siromašni, slovili su kao najbolji poznavaoci medvedničkih šuma i njihovih tajni. Dobiveni ugljen su raznosili od kovačnice do kovačnice, jer se najviše ugljena trošilo za kovačke mjehove, dok se u domaćinstvima uglavnom koristio za glačanje – peglanje na vuglen.

Igračke iz šume

Medvedničke šume pružaju obilje drvene građe pa su se u nekim podsljemenskim selima posebno razvile vještine rezbarenja i druge vrste fine obrade drveta. Po tome su naročito poznati mještani Vidovca za koje se kaže da među njima ima „svake vrste majstora“. Inspirirani prvenstveno stvarima koje su ih okruživale, izrađivali su i dječje igračke kao umanjene kopije predmeta iz svakodnevnice. Tako su iz njihovih radionica izlazila malena kolica, stolići, stolice, košarice, kolijevke za lutke i šarene kućice. Krajem 19. stoljeća igračke su već postale kompliciranije, a početkom 20. st. počinje i organizirana proizvodnja igračaka u Vidovcu kao dodatni izvor prihoda za mještane u sklopu Prve hrvatske seoske zadruge za proizvodnju i prodaju dječjih igračaka. Zadruga je unaprijedila proizvodnju igračaka i utjecala na njihovu izradu diljem Hrvatskog zagorja, a prestala je s radom tek 1956. Time je zamrla i organizirana proizvodnja igračaka u Vidovcu, a vrsni su ih majstori nastavili izrađivati za svoju djecu i unuke. Njihovo je majstorstvo potvrdio i UNESCO stavljajući pod svoju zaštitu umijeće izrade drvenih tradicijskih dječjih igračaka kao nematerijalni kulturni fenomen Hrvatske. Šareno obojane tradicionalne drvene igračke i danas se mogu kupiti na seoskim sajmovima u selima s obje strane Medvednice.

pp-medvednica-etnografska-bastina-1