pp-medvednica-dvorci-1

Gorski, prigorski i zagorski dvorci

Na ovim prostorima burno 13. stoljeće obilježavaju žestoki napadi lakih konjaničkih hordi s istoka kojima se troma i spora, uglavnom pješačka feudalna vojska nije mogla oduprijeti. Zato stanovništvo traži zaštitu u kamenim zidinama utvrda izgrađenih na nepristupačnim vrhovima brežuljaka. U to doba se na Medvednici izgrađuju Medvedgrad u središnjem, Susedgrad na zapadnom i Zelingrad na krajnjem istočnom dijelu planine. Taj sistem utvrda je i kasnije priječio prodor Turaka na zapad.

Tako se u srednjem vijeku život koncentrira u plemićkim gradovima-utvrdama kao središtima Medvedgradskog i Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva te u naseljima u njihovu podgrađu. Tada se, najčešće vezana uz crkve i župe, prvi put spominju sela koja i danas žive na medvedničkim obroncima, poput Čučerja, Donje Stubice, Marije Bistrice i Bistre, Vrapča, Mikulića i Podsuseda, Markuševca, Vidovca i Bidrovca. Njihovi stanovnici, za račun vlastelina i plemića pod čijom su vojnom zaštitom, obrađuju polja i vinograde, sijeku šume, rade u kamenolomima i rudnicima.

Medvedgradski, susedgradski i stubički vladari često su bili vrlo okrutni prema svojim kmetovima kojima je ponekad njihova „zaštita“ bila čak i gora od tatarskih najezdi. Zato su u srednjem vijeku bile česte pobune seljaka, od kojih je najznačajnija bila Velika seljačka buna 1573. godine. Seljaci predvođeni Matijom Gupcem pobunili su se protiv okrutnosti tadašnjeg susedgradskog velmože Franje Tahija, čija je vojska na kraju teško porazila nesretne seljake.

I Medvedgrad je zbog nasilnih vladara često bio u sukobu s mještanima koji su živjeli u njegovu podnožju. Najzloglasnija medvedgradska vladarica bila je Barbara Celjska, u narodu poznata kao Crna Kraljica, o kojoj i dan danas u podsljemenskom kraju kruže zastrašujuće priče, a sukob posljednjih medvedgradskih vladara, Gregorijanca, opisao je August Šenoa u romanu Zlatarovo zlato.

Tek u 17. stoljeću, nakon prestanka opasnosti od Turaka, mijenja se i način života na ovom području. Mnogi plemići ostavljaju vojnu službu i počinju uživati u svojim obiteljskim imanjima te na obroncima Medvednice izgrađuju kurije, dvorce i ljetnikovce s prekrasnim parkovima. U početku se u njima živi dosta skromno, ali s vremenom ti dvorci postaju sve sjajniji i raskošniji, središta gospodarske, društvene i kulturne moći.

Ukidanjem kmetstva i promjenom načina života velika feudalna dobra se raspadaju, a dvorci se napuštaju, da bi u 20. stoljeću ponovo pronašli neke sasvim nove namjene.