Od pradavnih vremena, ljudi su prema planinama osjećali strahopoštovanje i zahvalnost, pa ni naša Medvednica nije iznimka. U špilji Veternici, najstarijem ljudskom „naselju“ na Medvednici, pronađeni su brojni dokazi da se kod naših neandertalskih predaka počela razvijati duhovnost. Na to upućuju i grobovi u koje su pokojnici sahranjivani ritualno, u točno određenom položaju, kao i kamena niša u koju su prastanovnici Veternice uredno ukapali lubanje špiljskog medvjeda, što nas navodi na zaključak da su ti paleolitski lovci njegovali kult špiljskog medvjeda i imali razvijene posebne tehnike lova na te veličanstvene životinje. Iz rimskih je vremena na Medvednici također ostalo nekoliko oltara i žrtvenika posvećenih značajnim rimskim bogovima: Jupiteru, Silvanu i Herkulu.

Srednji vijek sa sobom donosi i novu duhovnost, pa se i na Medvednici počinju graditi sakralni objekti u skladu s njome. U početku su se crkve i kapelice gradile na nižim obroncima Medvednice u blizini sela i naselja, a prva kapelica podignuta visoko u planini bila je Kapelica sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu. Nakon njezina urušavanja krajem 16. stoljeća na Velikom Plazuru je sagrađena drvena kapelica posvećena sv. Barbari, zaštitnici rudara, na čijem mjestu danas stoji neogotička kapela sv. Jakoba. U 17. stoljeću počelo se hodočastiti u marijansko svetište u Mariji Bistrici, a nekoliko važnih hodočasničkih putova vodilo je preko Medvednice. Na jednoj od postaja hodočasničkog puta iz Zagreba sagrađena je u 19. stoljeću dražesna kapelica Marije Snježne, a u neposrednoj blizini Sljemena, najvišeg vrha Medvednice, podignuta je 1932. godine kapelica Majke Božje Sljemenske, Kraljice Hrvata. Najmlađa medvednička kapelica sagrađena je 2000. godine u čast hrvatskim mučenicima, a nalazi se na proplanku podno Planinarskog doma „Lipa-Rog“ na istočnom dijelu planine.