Priče i legende
U ne tako davna vremena, ljudi i priroda živjeli su u puno bliskijem suživotu nego danas. Drevna znanja i vjerovanja o prirodi i njezinim čudesnim bićima prenosila su se s koljena na koljeno, a te su priče najčešće bile vezane upravo uz kraj u kojem su ljudi živjeli, koji im je bio poznat i blizak. Iako se način života u posljednjih pedesetak godina jako promijenio i ljudi su se sa svojim djelatnostima više okrenuli k nizini, Medvednica je sa svojim pričama i dalje ostala neodvojivim dijelom njihove stvarnosti. Stariji ljudi još uvijek često prepričavaju priče i legende, zgode i nezgode koje su u planini snašle njih ili njihove rođake i poznanike. Česte su priče o medvedničkim coprnicama, vilama i vilinskim špiljama, tajanstvenim krjesovima koji bi se sami od sebe palili i gasili usred planine, začaranim biljkama, životinjama i zmijskim rupama, blagu zakopanom pod drevnim gradinama poznatih i nepoznatih vladara i vladarica… Te su priče nezaobilazni dio identiteta naše planine pa su mnoge od njih ostale utkane u medvedničke toponime te u sjećanja mještana podsljemeskih sela i naselja.
Priče iz začarane šume
Medvedničke su šume oduvijek bile iznimno važne za život njezinih ljudi. Još je i danas poznata narodna zagonetka: U proljeće te odmaram, ljeti te hladim, jeseni te hranim, a zimi te grijem. Sve su to za stanovnike podsljemenskih mjesta još donedavno činile medvedničke šume. Tu su sakupljali drva za ogrjev, točno znajući koje drvo najbolje gori, a od kojeg je najbolje praviti ugljen; u proljeće su sakupljali mlade izdanke zeljastih biljaka pune vitamina toliko potrebnih nakon dugih zima, ljeti šumske jagode, kupine, maline i borovnice, a u jesen gljive i izdašne plodove kestena, šipka, lješnjaka, drenjine…
Međutim, ljudi su oduvijek u šumsko carstvo ulazili s oprezom i strahopoštovanjem, jer su vjerovali da u njemu žive mnoga čarobna bića, dobronamjerna prema onima koji poštuju njihov svijet, a nemilosrdna prema onima koji ga ne poznaju ili na bilo koji način oskvrnjuju. Narodna je mašta tako u granju, lišću i cvjetnim grmovima često vidjela malenog šumskog čovjeka, zvanog Mucko ili Žirek, koji koristi sok iscijeđen od cvjetova ljutog žednjaka kako bi postao nevidljiv i stopio se s jedinstvenim oblikom šume. Nije volio da ga znatiželjnici slijede i nesmotrene bi šumske posjetioce koji bi to pokušali, uvijek naveo na krivi put, te bi se izgubili u šumi. Posebno su čarobnima smatrane hrastove šume u kojima rastu zvončići bilo koje vrste, jer svi zvonasti cvjetovi svojim zvonom privlače vile. U rano proljeće, kada snijeg počinje kopnjeti, bude se i vilenjaci iz zimskoga sna i rađaju novi iz netom otvorenih kapica zvončića. Cvijeće čuva ta krhka bića svojim opojnim mirisom koji noću zaziva čudne snove i vizije, a čovjeka baca u vrlo dubok san, pa je najbolje u doba nicanja zvončića kloniti se šuma i ne zadržavati se pod hrastovim krošnjama. Neke od tih vila imaju i vlastito oružje: prelijepa vila kukurijeka i sićušne vile đurđice među najotrovnijim su bićima vilinskoga svijeta! Otrovne mogu biti i bijele gljive koje u zoru niču u širokom prstenu na šumskim livadama i proplancima gdje su noću vile u kolu plesale. Ako su u kolu bile dobre vile, jelo spravljeno od tih gljiva snaži tijelo i čuva čovjeka od bolesti; ali ako se radilo o kolu zlih vila, jelo od njih može biti čak i smrtonosno!
Mnogi su darovi kojima su vile darivale kraj u kojem su živjele i ljude koji su ih poštovali i razumjeli. Za suhih su ljeta znale dozvati kišu, a siromasima bi ostavljale hranu na pragu, dok teška vremena ne prođu. Posebno su brižne bile prema djeci koja bi ostala siročad, pa bi ih često naučile vilinski jezik i otkrivale im tajne svojega svijeta. Vrtovi i voćnjaci koje bi noću pohodile i u njima se gostile, uvijek su davali dovoljno plodova i za ljude i za vilinska bića, a ako bi ih netko iz svog vrta potjerao, nikada mu više vrt ne bi obilno rodio.
Kao što je ljudima mjesto pod suncem, tako se vjerovalo da je vilama i vilinskim bićima mjesto pod mjesecom. Zato je noću bolje ne zalaziti u šumu i planinu, da ne uznemirujemo plaha bića tame, često vrlo okrutna prema onima koji ne poštuju njihova pravila. A ako ih slučajno sretnemo, trebamo pognuti glavu i, ne uznemiravajući ih, produžiti svojim putem.
Iako je zlatno doba vila i vilinskih bića odavno prošlo, još uvijek nailazimo na tragove onih najvjernijih, koji i dalje čuvaju živi svijet prirode svojim čarobnim moćima. Tako na starim livadama ili pašnjacima gdje još ima vila možemo naći isprepletene vlasi vilinske kose (Cuscuta sp.), parazitske biljčice koja prema legendi naraste na mjestu gdje vili padne vlas kose na zemlju. Vilinska vlas tada nastavi rasti i omatati se oko drugih biljaka i trava, a u proljeće procvate sitnim bijelim cvjetićima.
Moglo bi se čak reći da su ta drevna vjerovanja jedan od prvih oblika zaštite prirode – često se pričalo da bi mnoge ljude, kada bi kući donijeli ubrano divlje cvijeće, zadesila strašna glavobolja, mučnina, nesanica, pa čak i bolest. Pripisivalo se to sićušnim vilinskim bićima koja bi zajedno s cvijećem bila unesena pod krov, pa tada vrište i zapomažu visokim krikom, nečujnim ljudskome uhu, ali razornim za njegov mir i zdravlje.
Vjerovali ovim pričama ili ne, nemojte u medvedničkim šumama brati proljetnice koje često imaju oblik zvončića. Iako se ponekad čini da ih je neiscrpno mnogo, te su biljčice ugrožene, a mnoge od njih su i zakonom zaštićene, te vam osim vilinske kletve, mogu donijeti i zakonsku kaznu. Također, pazite kako se ponašate u šumama – prevelikom bukom, sječom šume, bacanjem smeća i onečišćavanjem okoliša, mogli biste zauvijek otjerati vilinska bića, a s njima i sve blagoslove koje ona donose kraju u kojemu žive.
Jeste li znali?
Jednom od najčarobnijih biljnih vrsta na Medvednici smatra se tisa. Ta plemenita četinjača može doseći iznimnu starost – starost najvećih stabala tise u Hrvatskoj procijenjena je na preko 2000 godina, a u Škotskoj postoji tisa stara čak 5000 godina! Oko nje se, prema legendi, igrao mali Poncije Pilat, čiji je otac služio kao časnik upravo tamo, u okolici Fortingalla. I predmeti izrađeni od čvrste i otporne tisovine neobično su trajni: najstariji sačuvani drveni predmet pronađen u Europi je vrh strijele od tisovine star 50.000 godina. Upravo su spori rast i prekomjerno iskorištavanje njezinog cijenjenog drveta najznačajniji uzroci nestajanja te plemenite biljke u prirodi. Naprotiv, u gradovima je tisa jedna od najčešće uzgajanih vrsta jer odlično podnosi onečišćenje.
Tisa je jedna od rijetkih četinjača koja se može obnavljati tjerajući izbojke iz otpiljenih debla, pa joj se možda upravo zbog te “čudesne” moći u mnogim krajevima pripisuju čarobna svojstva. U nekim krajevima Bosne i Hercegovine vjeruje se da tisa tjera zle duhove i uroke, pa su se od njenog drva izrađivale kolijevke i štapovi za čaranje. Taj je običaj nastavljen i u fantastičnoj književnosti: zli čarobnjak Voldemort iz serije knjiga o Harryju Potteru ima moćni čarobni štapić upravo od tisovine!
Medvedničke coprnice
U pradavna vremena, prije dolaska kršćanstva u naše krajeve, ljudi su se klanjali božanstvima Prirode, o kojima su njihovi životi u potpunosti ovisili. Majka Zemlja život je davala i uzimala, a njezinu su ćud tumačile posebno nadarene svećenice – žene vješte u znanjima prirode. Ljudi su ih štovali pribojavajući se njihovih moći, a one su ih koristile kako bi odobrovoljile nadmoćne sile prirode i naučile ljude kako živjeti u skladu s njima.
Međutim, vremena su se promijenila, u naše su planine došli novi vladari, nove vojske, a s njima i nova vjerovanja. Drevne su svećenice progonjene i ponižavane, pa su se mnoge od njih povukle u sjenu, ne odustajući od svojih drevnih znanja, često posežući za crnom magijom i čaranjem ne bi li se održale u novome svijetu koji ih je progonio i nazivao vješticama – ili kako kod nas kažu – coprnicama.
Stoljećima tako živeći u sjeni, coprnice su poprimile mnoga obilježja bića tame, a ljudi koji su ih nekada štovali, počeli su ih se bojati i od njih zazirati te ih okrivljavati za mnoga zla koja bi narod zadesila. Zlim osobinama koje su im pripisivali naizgled nije bilo kraja: coprnice su se navodno redovito sastajale u medvedničkim šumama gdje bi divljale i pravile tuču te dovodile mlade djevojke iz sela kako bi ih baš na gori Medvednici „vragu zapisale“. Mjesta kojih se posebno trebalo noću kloniti su križanja putova, zdenci, mostovi i male brane na potocima, gdje bi danju žene prale rublje, a noću se najradije sastajale coprnice, obučene u crne dronjke, lica prekrivenih maramama da ih ne bi tko prepoznao. Ako bi netko slučajno poslom trebao pored njih proći, najpametnije bi mu bilo pognuti glavu i proći bez riječi. A ako bi se ipak koji nesmotreni seoski junak usudio poviriti na vještičje sijelo i prepoznati koju coprnicu te ju zazvati imenom, gotovo da mu nije bilo spasa – prozvana bi vještica proklela i njega i cijelu njegovu obitelj, a protiv takve izravne kletve najčešće nije bilo lijeka. Zato su na križanjima putova često postavljena raspela, ne bi li odagnala ta vještičja sijela, a najsigurnije je bilo držati se kuće kada padne noć i kad svijetom zavladaju tajanstvena bića tame. Najvažnije okupljanje vještica bilo je na Ivanjsku noć, kada bi se okupljale na križanjima i palile vatre, spremajući se za let na Klek. One koje nisu znale letjeti, jahale su na konjima i mazgama, za koje se govorilo da su to začarani ljudi, koji bi se slučajno te noći našli vještici na putu. Zato djeca na ivanjsku noć preskakuju preko vatre koja ih čuva od vještičjih čini, a muškarci pucaju u nebo blagoslovljenim barutom koji je tjerao vještice i rušio ih iz zraka. Posebno je to bilo opasno za vještice koje bi primijenile opasnu čaroliju nevidljivosti: kada bi takva nevidljiva vještica pala na tlo, nitko ju ne bi mogao pronaći, pa bi lako mogla umrijeti tako sama na šumskome tlu. Na takvim mjestima još bi dugo nicale jarko crvene gljive zvane vještičje srce, jer su one jedine mogle razgraditi suho i žilavo srce mrtve vještice.
Posegnuvši za tamnom stranom prirodnih sila, mnoge su vještice ušle u duboku zavadu sa šumskim vilama i vilinskim bićima. U proljeće bi sijale polja zvončića i tako namamile vile, a onda bi počupale nježno cvijeće i prodavale ga na tržnicama, podvaljujući naivnim kupcima opasne vilinske čini.
Međutim, iako su se mnoge coprnice odmetnule na stranu zla, umjele su pripraviti svakojake lijekove i liječiti teške bolesti i uroke, pa je gotovo svaka obitelj imala poneku neobičnu staru tetu, strinu ili ujnu vještu u tim drevnim znanjima. Iako su svi od njih nemalo zazirali, veoma su ih poštovali i dolazili bi k njima po pomoć u raznim neobjašnjivim neprilikama u kojima se sumnjalo na zle čini nekog nadnaravnog bića.
Usprkos svim strašnim pričama o vješticama koje po šumama i selima copraju ljude, njihovih se uroka ne trebaju bojati ljudi čista srca i mirne savjesti. One imaju moć samo nad onima koji žele prisvojiti nešto što im ne pripada – tada će ih vještice smatrati rivalima i željet će ih začarati i uništiti.
Jeste li znali?
Medvedničke šume skrivaju još mnogo raznih priča i neobjašnjivih pojava. Tako se, navodno, za tamnih noći u šumi može vidjeti kako pojedina stabla obavija plamen čudesna sjaja. Seljani tu pojavu nazivaju divlji ogenj, a starci pričaju da se to đavol pokazal i da se to đavolu svetliju zubi. Ako bi se zelenkasti plamen ukazao na livadama i poljima, pričalo se da to svijetli blago koji su vragovi na tom mjestu zakopali. Tko je želio to blago iskopati, trebao je imati veliku hrabrost i puno znanja, jer su se vragovi okrutno svetili onima koje bi uhvatili da kradu njihov novac.
Crna Kraljica
U davna vremena, na Medvedgradu je živjela nesretna mlada kraljica, koju su još kao djevojčicu udali za moćnog ugarskoga cara Sigismunda. Bila je vrlo lijepa, ali strašno okrutna. Imala je dugu crnu kosu, jahala je divljeg crnog vranca i stalno nosila crnu odjeću, a najbolji joj je prijatelj bio zli crni gavran moćnog kljuna i sjajnoga perja, koji bi silno nasrnuo na svakoga tko se kraljici zamjerio, iskopao mu oči i jako ga izranjavao oštrim kandžama. Zbog sve te tame koja joj je okruživala tijelo, ali i dušu, narod ju je prozvao Crnom Kraljicom, a o njoj i danas u podsljemenskim selima kruže strašne priče. Zatočena u preranom braku s moćnim kraljem i njegovim utvrđenim dvorcima, mlada se kraljica rano počela baviti astrologijom i alkemijom, a navodno je bila u vezi i s transilvanijskim grofom Vladom Drakulom i postala vampirica. Priča se čak da se kupala u krvi mladih djevojaka i muškaraca kako bi vječno ostala lijepa i mlada. Svojem je mužu zadavala mnoge probleme zbog brojnih ljubavnika, koje je navodno bacala s najviše kule kada bi ih se zasitila. Njezino je ime vezano uz mračne političke spletke i izrazito nasilnu obitelj. Barbarin otac bio je Herman Celjski, glava tada najmoćnije plemićke obitelji u regiji. Obitelj Celjski vladala je gotovo cijelim Hrvatskim zagorjem, a u posjed Medvedgrada došla je početkom 15 stoljeća. Iako je taj grad u planini sagrađen za obranu Kaptola i okolnih sela od tatarskih napada, građani su se oduvijek bojali njegovih okrutnih vladara koji su vjekovima silom osiguravali egzistenciju svog planinskog posjeda napadanjem okolnih sela i pljačkanjem naroda. Grofovi Celjski nisu u tome bili iznimka. Medvedgradom su upravljali Barbarin brat Fridrik i njegov sin Ulrik, koji je ušao u povijest kao najokrutniji medvedgradski vladar svih vremena.
Ipak, od svih medvedgradskih vladara, najdulje će u sjećanju naroda ostati mitska Crna Kraljica, koja je, navodno, da spasi svoje blago od turskoga napada, vragu dala i sebe i Medvedgrad! Iako je kasnije požalila svoje riječi i željela razvrgnuti kobni ugovor, kao što u legendama već biva, vraga je gotovo nemoguće prevariti! Tako je nesretna Crna Kraljica umrla 1451. godine, pokošena kugom, srednjovjekovnom “crnom smrti”. Ali zbog vražjeg prokletstva ni u smrti nije našla svoj mir – pretvorila se u zmijsku kraljicu, a njezine podanice zmije i dan danas čuvaju njezino golemo blago. Legenda pripovijeda da je ono još uvijek zakopano negdje na Medvedgradu i nijedna pustolovna ekspedicija, kao ni pljačkaški pohod, nisu ga uspjeli pronaći.
Iako se uz ime Crne Kraljice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj najčešće veže upravo Barbara Celjska, nije sasvim sigurno koju je od srednjovjekovnih kraljica narod zvao tim imenom. Na Medvedgradu su osim nje boravile i dvije kraljice Marije – supruga Bele IV., kao i prva žena kralja Sigismunda, za koje se zna da su obje nosile crninu. U mnogim hrvatskim krajevima postoje legende o crnim kraljicama, koje su uglavnom bile zle žene, povezane s crnom magijom, spletkama i zlobom. Rijetka je iznimka dobra Crna Kraljica s Velebita, koja je, uslišivši molbe sušom izmučenog naroda stvorila raskošna Plitvička jezera.
Jeste li znali?
Ime Barbare Celjske upleteno je i u jednu od najslavnijih legendi Hrvatskog zagorja. Naime, Barbarin brat Fridrik zaljubio se u lijepu Veroniku iz viteškog reda Desinića te ubio vlastitu ženu Elizabetu Frankopan kako bi se mogao oženiti Veronikom. Barbara ga je sakrila od osvete Frankopana, ali nije ga mogla spasiti od vlastitog oca koji je Fridrika bacio u celjsku tamnicu, gdje je nesretni ljubavnik proveo pet godina. Puno je gore prošla njegova nedužna ljubavnica – kada ju je sud oslobodio optužbe da je vještica, stari grof Herman poslao je ubojice koji su je utopili u jezeru zamka Ojstrica u Sloveniji. Kada je izašao iz tamnice, ogorčeni Fridrik je okrutno vladao Slavonijom, a kažu i da je sam sastavio svoj nadgrobni natpis: ”Ovo su mi vrata u pakao. Što ću ondje naći, ne znam, znam što ostavljam. Obilovao sam mnogim dobrima, ali ništa sa sobom ne odnosim, osim što sam popio, pojeo i što mi je posrkala neiscrpiva pohlepa”.
