Životinjski svijet
Ime planine čuva uspomenu na medvjede, veličanstvene životinje koje već stoljećima ne žive u medvedničkim šumama. Uslijed širenja naselja, uništavanja staništa i sve većeg iskorištavanja planinskih dobara, s Medvednice su nestale i brojne druge životinjske vrste poput risa, vuka, jelena, tetrijeba i vidre. Nalazimo ih još samo u imenima brojnih sela, potoka i predjela poput: Medveščina, Medveščak, Medvedski breg, Vučje jame, Vukov dol, Risovo polje, Risnjak, Orlove stijene, Jelenovac, Jelenja voda i dr.
Raduje nas ipak što neki medvednički toponimi, poput Lisičina, Srnec, Mačkova pećina i Mačji kamen odaju životinje koje i danas žive na Medvenici. Planina se donekle ipak uspjela oduprijeti pritiscima milijunskog okruženja u kojem se nalazi i očuvati uvjete za razvoj iznimno zanimljivog životinjskog svijeta koji još od druge polovice 19. stoljeća pobuđuje interes brojnih biologa. Otkada je osnovana Javna ustanova ulažu se napori u sustavno istraživanje životinjskog svijeta i u uvođenje promatranja ili praćenja stanja određenih vrsta i staništa (monitoringa).
Sisavci
U medvedničkim šumama obitavaju razne vrste sisavaca, od malenih glodavaca poput miševa, zečeva, puhova i voluharica, do velikih papkara poput srne i divlje svinje. U Parku je prisutno i nekoliko vrsta zvijeri: divlja mačka, lisica, kuna i lasica. Iako malene, ove su zvijeri pravi lovci. Aktivne su uglavnom u sumrak i noću kada se prikradaju manjim sisavcima, pticama i njihovim jajima, a ponekad se približe i ljudskim naseljima i „pljačkaju“ kokošinjce ili se uslijed nestašice hrane „obrušavaju“ na ljudske otpatke. Dok lisice to čine relativno često, divlja mačka gotovo nikad ne posjećuje ljude. Isključivi je mesožder i izrazito noćna životinja. Divlja je mačka veća od domaće, a možemo je razlikovati i po crnim usnicama i stopalima i vrlo dlakavoj unutrašnjosti ušiju.
Šišmiši
Među medvedničkim sisavcima posebno su zanimljivi šišmiši kojih u Parku živi čak 24 vrsta, od koji su 7 Natura 2000 vrste i jedna nacionalno važna. Nalazimo ih u špiljama, napuštenim rudnicima, kamenolomima, dupljama drveća te u potkrovljima kuća. Sve su vrste šišmiša u Hrvatskoj zakonom zaštićene pa ih ne smijemo uznemiravati. Iako su uz šišmiše vezani mnogi zastrašujući mitovi, ovi su leteći sisavci za ljude potpuno bezopasni. Dapače, čine nam veliku uslugu jer se hrane kukcima od kojih su mnogi štetnici na bilju, a smatraju poslasticom i neke prave „napasti“ poput komaraca. O tome govori podatak da jedan šišmiš u jednoj noći može pojesti čak 600 komaraca!
Svi šišmiši zimi hiberniraju, odnosno spavaju zimski san. Dok neke vrste zimuju u kolonijama u špilji Veternici, druge nastanjuju duplje drveća te je za njihov opstanak izuzetno važno stanje šuma.
U špilji Veternici zabilježeno je 18 vrsta šišmiša. Zato je u zimskom periodu zabranjen posjet Veternici, kako ih nitko ne bi ometao u osjetljivom razdoblju hibernacije, kada su im sve životne funkcije usporene, a temperatura tijela svega nekoliko stupnjeva iznad temperature okoline. Neoprezni bi posjetitelj mogao ugroziti opstanak osjetljivih životinjica – za samo jedno buđenje šišmiš utroši toliko energije koliko bi moglo dostajati za tri tjedna neometanog sna! Kako bi zaštitili te zanimljive životinjice i njihov špiljski dom, djelatnici JUPP Medvednica postavili su na ulaz Veternice posebna rešetkasta bat friendly vrata, koja šišmišima omogućavaju nesmetan prolaz, a sprečavaju ulaz nezvanih posjetitelja.
Ptice
Medvedničkim nebom gospodare ptice grabljivice poput škanjca (Buteo buteo), jastreba (Accipitper gentilis), vjetruše (Falco tinnunculus) i kopca (Accipiter nissus), a posebno nam je zadovoljstvo vidjeti i rijetkog škanjca osaša (Pernis apivorus).
Za razliku od njih, mnoge medvedničke ptice žive skrovitim životom u gustim šumama. Takve su i brojne ptice pjevice koje u proljeće ožive šumu svojim raznolikim napjevima. U ptičjem svijetu pjevanje je muški posao: mužjaci svaki dan složenim melodijama zavode ženke, brane svoj teritorij ili se naprosto rugaju susjedima. Najčešće pjevice na Medvednici su zeba (Fringilla coelebs) i crvendać (Erithacus rubecula), a česte su i sjenice koje se zimi sakupljaju u velika jata koja sačinjava nekoliko različitih vrsta.
Uz medvedničke potoke živi još nekoliko zanimljivih ptičjih vrsta. Među njima se ističe vodenkos (Cinclus cinclus) koji gotovo nikada ne napušta svoj potok i njegovu neposrednu okolicu. Za gniježđenje odabire brze gorske potoke s puno slapića, stijena i kamenja u koritu u kojima plivajući i roneći nalazi hranu za svoju obitelj. Nekada je na svakom medvedničkom potoku živjelo dva do tri para vodenkosova, a danas ih je na cijeloj planini tek desetak parova. Uzrok tome su velike promjene njihovih staništa: regulacija vodenih tokova i onečišćenje vode.
Vodozemci i gmazovi
Znanstveni naziv za vodozemce je Amphibia što na starogrčkom znači „dvostruki život“. Te hladnokrvne životinje prvi dio života provode u vodi, dišući na škrge poput svojih ribljih predaka, a kada odrastu prijeđu na kopno i počnu disati zrak. Svi su vodozemci jako osjetljivi na zagađenja i ostale promjene u okolišu pa ih zovemo bioindikatorima, jer njihove populacije brzo odražavaju stanje okoliša.
Na Medvednici živi nekoliko vrsta vodozemaca. Raznolikim kreketanjem svoju prisutnost otkrivaju žabe koje obitavaju u vlažnijim staništima Parka, uz potoke, ribnjake, lokve i lokvice. Najveća je među njima smeđa krastača (Bufo bufo) koja može narasti i do 20 cm. Odozgo joj je slična i puno sitnija žabica, žuti mukač (Bombina variegata), označena kao Natura 2000 vrsta. Ako joj se previše približite, ova žabica će vas pokušati otjerati: izvinut će unazad prednje i stražnje noge kako bi otkrila svoj žarko žuti trbuh prošaran crnim pjegama i time vas upozorila da nije ukusan, a ni bezopasan plijen. Iako otrov žutog mukača nije opasan za ljude, preporučuje se oprati ruke ako ga dirate.
Ista preporuka vrijedi i za crno-žuto obojanog pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra). Možete ga sresti na sjenovitim i vlažnim mjestima, pogotovo nakon kiše, zbog čega ga u vugrovečkom kraju nazivaju „snebac“ – onaj koji je pao s neba. Za suha vremena izlazi iz skrovišta samo noću u svoj spori lov na sitne beskralješnjake. Za razliku od vodozemaca, gmazovi nisu u razmnožavanju vezani za vodu, nego su potpuno prilagođeni kopnenom životu. Među njih ubrajamo guštere i zmije kojih na Medvednici nalazimo nekoliko vrsta. Najveća među njima nije i najopasnija – iako svojom dužinom koja doseže do dva metra često ljudima ulijeva strah u kosti, bjelica (Zamenis longissimus) je za čovjeka potpuno bezopasna. Vrlo je spretan penjač pa je ponekad možemo vidjeti omotanu oko tankog drveta, baš kao što je prikazana i na poznatom simbolu ljekarništva i medicine, Eskulapovom štapu.
Na Medvednici živi i poskok (Vipera ammodytes), naša najpoznatija otrovnica. Lako ga je prepoznati po roščiću navrh glave i izlomljenoj cik-cak šari koja mu se pruža duž leđa, iako mu boja i oblik šare znatno variraju. Usprkos zastrašujućem imenu, ne morate se bojati da će poskok zaista skočiti na vas čim ga sretnete. Naprosto ga zaobiđite i nemojte ga uznemiravati niti dirati. Prirodni neprijatelji su mu zmije smukulje (Coronella austriaca) koje se hrane mladim poskocima i ježevi koji su toliko spretni da mogu uloviti i odraslog poskoka izmičući njegovom otrovnom ugrizu.
Svi medvednički gmazovi su zakonom zaštićeni pa je zabranjeno njihovo uznemiravanje i hvatanje.
Beskralježnjaci
Fauna beskralješnjaka na Medvednici je vrlo raznolika i zastupljena velikim brojem vrsta. Većinom su to kukci koji svojom žustrom aktivnošću pomažu uspostavljanju i očuvanju prirodne ravnoteže na planini.
Takav je i šumski mrav (Formica rufa), tipični stanovnik šume koji izbjegava čistine i ljudske nastambe. Šećući šumom možemo naići na njegove izrazito visoke i strme mravinjake, sagrađene od iglica, grančica, suhog lišća i zemlje. Šumski je mrav vrlo koristan stanovnik šuma jer se hrani brojnim šumskim štetnicima. U vrijeme prenamnožavanja pojedinog štetnika, npr. gusjenica hrastovog gubara, upravo se one često nađu na mravljem jelovniku. Tako dok gusjenice gubara (Lymantria dispar) u cijeloj šumi nanose ogromnu štetu jedući lišće, stabla u blizini mravinjaka šumskog mrava su potpuno sačuvana.
Medvedničke livade, proplanke i rubove šuma uljepšavaju i vrlo lijepi i raskošni dnevni leptiri poput lastinog repa (Papilio machaon), prugastog jedarca (Iphiclides podalirius) i velike prelijevalice (Apatura iris). Među leptirima Medvednice nalaze se i neki od najljepših ambasadora mreže Natura 2000 i nacionalno važnih vrsta. To su kiseličin vatreni plavac (Lycaena dispar), močvarna riđa (Euphydryas aurinia), veliki timijanov plavac (Phengaris arion) i Grundov šumski bijelac (Leptidea morsei). Dnevni su leptiri ugroženi zbog nestajanja njihovih najdražih staništa: livada koje se više redovito ne kose.
Za leptirima ljepotom ne zaostaju niti neke vrste kornjaša poput alpske strizibube (Rosalia alpina) i velike četveropjege cvilidrete (Morimus funereus) koje su svojom sivo-plavom bojom s crnim točkicama odlično prilagođena najdražem staništu – bukovoj šumi, dok jelenak (Lucanus cervus) i mirišljavi samotar (Osmoderma barnabita) preferiraju stara hrastova stabla. Spomenuti kukci također su na popisu vrsta Natura 2000, te zakonom strogo zaštićeni.
Osim brojnih vrsta kukaca, na livadama Medvednice živi i veliki broj paukova, a čak 25 vrsta je po prvi puta u Hrvatskoj zabilježeno baš na Medvednici.
Fauna potoka
Medvednica obiluje izvorima i potocima izrazito brdskog tipa: njihov je gornji tok strm, a donji položen. Uz njih se razvija tipična obalna vegetacija, a fauna potoka sadrži niz ugroženih i endemičnih vrsta, kao i nekoliko Natura 2000 vrsta.
U potocima Medvednice ribe su relativno rijetke, ali ipak u njima nalazimo razne vrste: potočnu mrenu (Barbus balcanicus), dvoprugastu ukliju (Alburnoides bipunktatus), klena (Squalius cephalus) i potočnu pastrvu (Salmo trutta var. fario).
Pastrvama su, kao i vodenkosovima, omiljena hrana ličinke kukca tulara koje su se prilagodile životu u brzim gorskim potocima na jedinstven način: kako ih jaka struja ne bi odnijela, ličinke grade na svom tijelu kućicu od svilenih niti na koje lijepe sitne kamenčiće, zrnca pijeska ili komadiće grančica. Opterećene ovim „utezima“ iz vlastite proizvodnje, ličinke se skrivaju pod kamenjem u potoku vrebajući svoj plijen.
U potocima živi i zaštićeni potočni rak (Austropotamobius torrentium) čija je populacija još prije tridesetak godina bila dosta brojna, a u zadnje je vrijeme jako prorijeđena. Kako ti rakovi slabo podnose promjene u okolišu, smatraju se dobrim pokazateljima kvalitete vode. Potočni rakovi predstavljaju važnu kariku u hranidbenim lancima potočnih ekosustava.
Zakonom su zaštićeni i minijaturni planktonski račići poput endemskog vitkog zagrebačkog rakušca (Niphargus elegans zagrebensis) i rakušca (Niphargus tauri medvednicae) iz potoka Dolje i Bliznec.
Samo na području Medvednice zabilježeno je i nekoliko vrsta rakova podzemne faune i faune termalnih izvora.
Svi su medvednički potoci ugroženi zbog izgradnje u njihovoj neposrednoj blizini, agresivnih hidrotehničkih mjera kojima se mijenja njihov izgled, onečišćenja otpadnim vodama i odlaganja krupnog otpada. Posebno su ugroženi potoci na krškom terenu jer se sve površinsko onečišćenje procjeđuje u podzemlje i time zagađuje vodotoke. Zato smo svoje znanje i snage posebno usmjerili na očuvanje i zaštitu potoka.
